Ispovijest riječke malonogometne legende: od škole nogometa Lučkog radnika do europske futsalske elite

I dok navijači Rijeke nestrpljivo čekaju početak doigravanja, nadajući se nakon osvajanja Hrvatskog kupa i naslovu državnog futsalskog prvaka, jedan od najodanijih „vojnika” Bijelih Dalibor Radusin Malac, dobro zna kako je to popeti se na domaći malonogometni tron. Riječka futsalska legenda i igrač koji je kao član istarskog Potpićna 98′ u sezoni 2008./2009. postao prvak Hrvatske vjeruje da će isti scenarij dočekati za otprilike mjesec dana, kada će pasti zavjesa na aktualnu sezonu.

– Neće biti lako protiv Crnice u četvrtfinalu, koja se do sada pokazala kao „crna mačka” za našu momčad. Play-off je i inače specifičan, primjerice, u jednoj utakmici njihov golman može braniti utakmicu karijere, a netko iz naše momčadi zaraditi crveni karton ili se ozlijediti i eto problema. Šibenčani će svakako biti opušteni jer nemaju što izgubiti. Ipak, sastaju se prvi i osmi na ljestvici i sve osim našeg prolaska u polufinale bilo bi veliko iznenađenje, smatra Malac, koji ne propušta niti jednu utakmicu Rijeke.

– Dok je prošla sezona krenula lošije, zbog čega se možda uvukao neki grč i pritisak među igrače, sada je sve potpuno drukčije. Prepuna Dvorana mladosti za goste je postala neosvojiva tvrđava, a serija pobjeda dečke je napunila samopouzdanjem.

Čak i legenda kluba poput Radusina pomalo je zatečena meteorskim usponom Rijeke u samo pet sezona postojanja kluba. I Malac je bio sudionik čuvene večere ljeta 2021. na Dugom Otoku koje se i dan danas jako dobro sjeća.

– Nije se to baš nikako moglo predvidjeti. Da mi je netko tada rekao kako će za pet godina Rijeka biti osvajač Kupa i glavni favorit za osvajanje prvenstva, rekao bih mu da je poludio. Vedran nam je na toj večeri otkrio što namjerava, pa iako smo ga podržali u toj ideji, nismo ga odmah previše ozbiljno shvatili. Ipak, kako je dobio potvrdu da ćemo biti uz njega, registrirao je klub i tako je sve počelo.

U tek formiranoj momčadi koja je krenula od najnižeg ranga, vrlo iskusni malonogometaš zauzeo je poziciju pivota.

– Gotovo da ne postoji igrač koji se bavio malim nogometom u Rijeci, a da u tim početcima nije dobio priliku. Puno je igrača u prve dvije, tri sezone prošlo kroz klub i svaki od njih ugradio je dio sebe kako bi Rijeka danas bila tu gdje jest. Ne mogu zaboraviti trenere Luku Tomljanovića, Romana Pejnovića i Duju Maretića, svi su oni dali puno za napredak ovog kluba. Iako sam već imao koju godinu, odigrao sam prve dvije sezone, a nakon toga ostao kao jedan od pomoćnika Duji Maretiću. I danas sam tu, u raznim ulogama pomažem koliko mogu i ništa mi nije teško napraviti za Rijeku. To je moj klub i moj grad, samo mi je žao što poput ovih današnjih dečki nisam imao priliku ovdje igrati prvu ligu i boriti se za naslov prvaka.

Radusinova sportska priča započela je prije gotovo četiri desetljeća, kada je kao dječačić od šest, sedam godina krenuo s nogometom.

– Počeo sam u Lučkom radniku, kao i Smoje ili Balaban, radilo se o klubu koji je odgojio brojne uspješne nogometaše. Kadetski i juniorski staž odradio sam u Pomorcu iz Kostrene, a onda otišao u Kraljevicu. Negdje oko 2002. počeo sam ozbiljnije igrati mali nogomet u tadašnjem riječkom Markomatiku.

Kao autsajderi do titule prvaka Hrvatske

Ono što kao malonogometaš nije mogao u Rijeci, Dalibor je ostvario u Istri, točnije Potpićnu 98′, klubu s Labinštine koji je prije 15-ak godina predstavljao apsolutni malonogometni hit u Hrvatskoj.

– Igrajući za Markomatik, u regionalnim smo se natjecanjima sastajali s Potpićnom 98′ čiji su me voditelji primijetili i zajedno s nekoliko suigrača pozvali da im se pridružimo. Došli smo do kvalifikacija za Prvu ligu protiv Vrgorca, Novog Marofa i Vinkovaca. Nakon dvokružnog turnira završili smo kao prvi i zajedno s Vrgorcem ušli u prvu ligu. Već iduće sezone bili smo prvaci države što je bilo veliko iznenađenje, pogotovo zato što smo u play-off ušli sa šeste pozicije. Do naslova prvaka došli smo pobjedama protiv Torcide, Splita i Nacionala i to sve „dvokoracima”, bez ijednog poraza!

Posebno zanimljivo bilo je finale doigravanja, gdje je Radusina i kolege čekao apsolutni favorit, zagrebački Nacional.

– Svi su se play-off krugovi igrali na dvije dobivene utakmice, a nakon što smo u prvom susretu finala u gostima s 3:2 pobijedili izuzetno jaki Nacional pun kvalitetnih stranaca, u Labinu je priređen pravi sportski spektakl. Već dva sata prije utakmice dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a atmosfera je bila fenomenalna. Znali smo koliko su kvalitetni i da ih možemo pobijediti jedino ako se u malonogometnom smislu „potučemo” s njima. Tako je i bilo, došli smo do naslova i na jesen sudjelovali u Ligi prvaka. Zanimljivo je da smo trenirali dva, tri puta tjedno, a većina nas je paralelno igrala veliki nogomet za Potpićan, što je danas nezamislivo, naglasio je Malac, prisjetivši se nadmetanja s najboljim momčadima „Starog kontinenta.”

– Nakon što smo u Puli prošli kvalifikacijsku fazu i probili se u osminu finala, ždrijeb nas je smjestio u skupinu s Benficom, predvođenu čuvenim Ricardinhom te ruskom i nizozemskom momčadi. Nismo bili loši, no samo je prvak skupine mogao na Final Four. Benfica je bila najbolja, a kasnije otišla do kraja, osvojivši europski naslov.

Dvije utakmice u najdražem dresu

Uspjesi Potpićna 98′ i sjajna golgeterska statistika, Radusina su doveli i do reprezentativnog dresa. Tadašnji izbornik Mićo Martić pozvao je stasitog pivota u sastav za dvije prijateljske utakmice protiv Rumunjske.

– Poslije tih susreta sam se ozlijedio, a Potpićan je ubrzo krenuo silaznom putanjom pa više nisam dobio poziv, ali ta dva nastupa ostat će mi zauvijek u sjećanju. Imati priliku obući reprezentativni dres i predstavljati svoju državu vrhunac je karijere svakog sportaša.

Reprezentativne „kapice” veliki su Daliborov doseg, no osvajanje kultne Kutije šibica te čak četiri odigrana četvrtfinala, odnosno dva polufinala na tom čuvenom turniru, također su dostignuća za „skidanje kape”.

– Igrati četvrtfinala na Štefanje poseban je doživljaj. Nekoliko tisuća ljudi znalo je ostati ispred dvorane i moliti za kartu. Rekao sam da ću igrati Kutiju sve dok je ne osvojim i to mi je konačno uspjelo u veteranskoj konkurenciji prije nekoliko mjeseci, kazao je pivot koji posebno prati igru današnjih kolega po poziciji u dresu Rijeke.

– Luka Suton ove sezone odrađuje „lavovski” dio posla na terenu i van terena. Igrači ga bespogovorno slijede i stvarno je pravi primjer kapetana i čovjeka. Iako nije Riječanin, ljudi su ga prihvatili kao svoga, svojim besprijekornim ponašanjem i igrama može biti pravi primjer svima u klubu. S druge strane, Mihael Matijević je naš domaći dečko i zaslužio je veliku podršku svih nas u klubu i u publici. Svi bi željeli da kada zamijeni Sutona isporučuje golove kao i Luka, ali još je mlad i iako ima kvalitetu trebamo mu dati kredita i imati puno strpljenja u njegovom igračkom sazrijevanju.

A kad smo kod sazrijevanja, po svemu viđenom u ovoj sezoni čini se kako je Rijeka u brojnim segmentima, od parketa do kancelarija, sazrela kao klub.

– Klub se digao u svakom smislu. Igrači su sada poznata lica, zovu ih na razne promocije i intervjue, no u svakom trenutku moraju biti svjesni da predstavljaju Rijeku. Sve je posloženo i nema razloga da Rijeka organizacijski i rezultatski ne nastavi rasti, podvukao je Malac, jedan od onih posebnih igrača i ljudi čije se ime zbog svega što je postigao u karijeri izgovara s posebnim poštovanjem, a izgovorena riječ sluša i cijeni.