Alen Fetić: slovenska futsal legenda nezamjenjiv kotačić riječkog malonogometnog stroja

Lako i lijepo je danas nositi dres futsal momčadi Rijeke, posloženog vrhunskog kluba prepunog malonogometnih vedeta, koji s pravom gaji najviše natjecateljske ambicije. No prije četiri godine, kada su Bijeli bili „u povojima”, a super optimistična vizija brzog razvoja agilnog predsjednika Vedrana Freliha tek zavodljiva maštarija, trebalo je biti pozitivno lud te s pedigreom nekadašnjeg najboljeg strijelca Lige prvaka prihvatiti izazov i doći na Kvarner. A slovenska futsal legenda Alen Fetić napravila je upravo takav hrabar korak.

-Bilo je to za vrijeme korone. Igrao sam u Padovi, ali kako nisam bio zadovoljan stanjem u klubu odlučio sam da ću nakon Europskog prvenstva u Nizozemskoj uzeti šestomjesečni odmor od futsala. Jedino sam sa svojim Ambrož Teamom povremeno nastupao na turnirima, a na jednom takvom u Rijeci primijetio me Vedran i ubrzo kontaktirao. Moram priznati da sam na početku bio pomalo skeptičan. Čitava priča činila mi se previše optimistična, a niti Rijeka nije bila neka poznata futsal destinacija. Ipak, prihvatio sam izazov, a ostalo je povijest, kazao je popularni Feta, kojeg je predsjednikova „zarazna” energija na duže vrijeme „usidrila” na Kvarneru.

-Igrao sam doista svugdje, u Litiji, Makarskoj, Splitu, Padovi, Pescari, Kragujevcu, ali moram istaknuti da je baš Rijeka postala moj drugi dom. Osvojili su me dobri ljudi, a posebno Vedran i taj njegov pozitivan duh. On je uvijek maksimalno optimističan i bez obzira što se događalo, nikada ne odustaje od najviših ciljeva. Stvorio sam poseban odnos s njim, ali i drugim dečkima u klubu, Armandom i Romanom Pejnovićem te legendarnim Daliborom Radusinom Malcem, pravom ikonom riječkog i hrvatskog futsala.

Rođeni Ljubljančanin gromovite ljevice sportsku je karijeru započeo u velikom nogometu, noseći do svoje 17-te godine dres Olimpije. Zanimljivo kako je u to vrijeme dijelio svlačionicu s jednim, danas svjetski poznatim nogometašem.

-Igrao sam s jednim od najboljih svjetskih vratara Janom Oblakom. On je nešto mlađi od mene, ali bio je toliko dobar da su ga priključili starijim kategorijama. Odmah se vidjelo da ima sve predispozije za vrhunsku karijeru. Ja sam igrao na pozicijama zadnjeg veznog i polušpice, ali nastupajući na malonogometnim turnirima zaljubio sam se u futsal i odlučio se u njemu ozbiljnije okušati. Jednostavno, u usporedbi s velikim nogometom u futsalu se sve brže događa, ima puno više dodira s loptom i sve je puno dinamike i preokreta.

Igrajući u tadašnjoj Litiji, Fetić je postajao sve kvalitetniji i traženiji mladi igrač, no kako u svakoj prilici rado ističe, strelovit napredak u karijeri ponajviše može zahvaliti svom „malonogometnom ocu” Mili Simeunoviću.

-U tri godine igranja u Litiji osvojili smo sve što se osvojiti moglo. Bili smo tri puta državni prvaci, osvajači tri slovenska kupa i superkupa te šesti u Europi. Odigrao sam više od 60 utakmica u Ligi prvaka i s 19 godina bio najbolji strijelac tog prestižnog natjecanja. Pa samo protiv čuvenog Ricardinha igrao sam više puta nego što neki mlađi igrači imaju nastupa u prvoj ligi. No, moram priznati da je najveći utjecaj na mene u to doba imao upravo Mile, bez njegovih savjeta i mentorstva sigurno ne bih bio igrač i osoba kakva sam danas. Igrali smo za nula eura, ali ništa mi nije bilo teško. Slušao sam i upijao znanje od Simeunovića i drugih čuvenih suigrača poput Osredkara, Pertića i Puškara.

Istom scenariju kao u Litiji Feta se nada i u dresu Bijelih, iako je potpuno svjestan „trnovitosti” puta do takvih uspjeha.

-Imamo stvarno jako kvalitetnu momčad, ali treba biti oprezan, dugo je prvenstvo. Dobro, protiv Crnice smo na nevjerojatan način izgubili, ali već protiv Osijeka, koji je po meni prvi favorit prvenstva, u 15. minuti vodili smo 4:0. To je najbolji pokazatelj da nešto dobro radimo, a ove sezone dobili smo nekoliko vrhunskih pojačanja. Iako ga ranije nisam poznavao, Victor Saaf me oduševio, stvarno je ozbiljan vratar. Manolo Bilić ima veliko iskustvo i kvalitetu, godinama igra prvu ligu, dok je Daniel Fernandez nakon početne adaptacije iz utakmice u utakmicu sve bolji i siguran sam da će pokazati da je vrhunsko pojačanje. Tu su i domaći igrači kao najveće bogatstvo kluba. Puno sam puta rekao Vedranu da u rosteru uvijek moraju biti i domaći dečki. Riječani čitavoj priči daju puni smisao, ljudi će se lakše poistovjetiti s momčadi, a zbog njih će uvijek doći 100 ili 200 više gledatelja.

Slovenski internacionalac s čak 134 nastupa za reprezentaciju s velikim uvažavanjem govori o kvaliteti hrvatske lige, koju smatra jednom od najjačih u Europi.

–Za mene je hrvatska liga među TOP 3 u Europi, jača i od talijanske. Ok, u Italiji postoje tri, četiri vrhunska kluba, ali u Hrvatskoj svih deset može osvojiti prvenstvo, a istovremeno i ispasti. Ne postoji gostovanje na koje možeš otići i sa sigurnošću reći da ćeš osvojiti bodove jer svaka utakmica je derbi.

S 34 godine na leđima Alen ne razmišlja o malonogometnoj mirovini. Zašto i bi kad je i dalje u vrhunskoj formi te predstavlja nezamjenjiv kotačić u momčadi trenera Alena Jukića. Ipak, Feta je svjestan da će aktivnoj karijeri kad-tad doći kraj, pa već razmišlja o realizaciji dugogodišnje ideje, ili bolje rečeno velike želje.

-Nevjerojatno zvuči da u mojoj Ljubljani nema malonogometnog kluba. Želio bih jednoga dana pokrenuti projekt poput ovog kojeg je Vedran realizirao u Rijeci, mislim da za to postoji dovoljno velik bazen igrača, to je grad od gotovo 400 tisuća stanovnika. U ovih 15-ak godina igračke karijere skupio sam dosta iskustva kojeg poput mog učitelja Mile Simeunovića želim podijeliti s mladim igračima. Nije važno hoće li to biti u ulozi trenera, predsjednika, sportskog direktora ili nekoj četvrtoj, najbitnije je da imam veliku želju nešto napraviti za futsal u svome gradu, podvukao je Fetić.

Privatno je Feta vrlo jednostavan i skroman čovjek, koji osim futsala uživa u druženju s prijateljima i vremenu provedenom sa sedmogodišnjom kćerkicom Elinom.

-Moja kćerka mi je sve na svijetu. S obzirom da živi u Laškom, svaki slobodan trenutak koristim da se čujemo, a kada dođe kod mene u Rijeku uživamo zajedno. Volim se družiti s prijateljima, popiti kavu na nekoj terasi u Opatiji ili Kostreni. Živim kao samac u blizini Omladinskog igrališta na Belvederu, a prvi susjed mi je Luka Suton s kojim ponekad odem u teratanu koju on obožava, a ja ipak nešto manje, sa smiješkom će Feta, otkrivši i tko mu je najbliži među ostalim suigračima.

-Daleko sam najstariji u momčadi, osim mene koji sam prije nekoliko dana napunio 34 godine, jedino Luka ima preko 30. Ostali su puno mlađi, ali sa svima se družim. Možda najviše vremena provodim s Maksom Veselom, vrhunskim dečkom o kojem mogu reći sve najbolje. Taj „mrava ne bi zgazio”, miran je i jako kulturan, njega više smatram mlađim bratom kojeg mogu usmjeriti. Mislim da može puno postići u futsalu i nastojim mu pomoći iskustvom i savjetima, dok je Luka „stari lisac” s kojim pričam o nekim drugim stvarima, kazao je Feta samo par trenutaka prije nego se, kao da je čekao iza ugla, baš Luka Suton sa suprugom i sinčićem pojavio na Korzu. Nije bilo druge nego fotoaparatom ovjekovječiti zanimljiv trenutak, a kasnije i otići na kavu na jednu od osunčanih terasa riječke „žile kucavice”.