Edis i Ivan Jasprica: “Mali nogomet i futsal dva su različita svijeta, a ova Rijeka ima potencijala za velike stvari”

Futsal momčad Rijeke totalno je „uzburkala” riječku sportsku scenu. Utakmice Bijelih u aktualnoj sezoni postale su spektakli za koje se traži „karta viška”, a prepuna Dvorana mladosti u važnim domaćim susretima protiv Futsal Dinama i Torcide najbolji je dokaz potpunog malonogometnog ludila koje je zavladalo među ljubiteljima sporta.

Vađenje futsala iz „naftalina” i dolazak na naslovnice brojnih medija razveselili su stare malonogometne majstore, virtuoze malih terena koji su prije četrdesetak godina u majici kultnog Staroga grada i drugih tadašnjih poznatih ekipa pisali slavnu riječku malonogometnu povijest. Među njima je i Edis Jasprica, nekadašnji igrač velike Rijeke, Orijenta, Istre, Crikvenice, Grobničana, ali i tadašnjih vrlo poznatih malonogometnih momčadi, koji s velikim guštom prati utakmice današnje futsal momčadi Rijeke.

– Izuzetna sportska priča. U tako kratkom roku dva puta napuniti Dvoranu mladosti stvarno je nevjerojatno. Uvijek sam mislio kako riječka publika nema dovoljno osjećaja za futsal, ali prevario sam se. Velike zasluge idu ljudima koji vode taj klub, jer vjerujte, nije to nimalo lako. Smetale su me prošlogodišnje najave u stilu „bit ćemo prvi i dovesti Ligu prvaka na Trsat”, ali u toj pozitivnoj prepotenciji ipak je nečega bilo. Momčad je odlično složena i konkurentna svima, posjeduje doista veliki potencijal, naglasio je Jasprica, u čije se doba mali nogomet doživljavao prvenstveno dobrom razonodom u stankama velikog nogometa.

“Mali nogomet i futsal teško su usporedivi”

– Tih godina gotovo svi malonogometaši prvenstveno su se bavili velikim nogometom. Održavali su se tradicionalni turniri, posebno pamtim novogodišnja natjecanja u Dvorani mladosti na čijim bi se završnicama gledalište ispunilo do posljednjeg mjesta, nešto slično kao i na utakmicama Rijeke ove sezone. Ljeti su se igrale lige na Zametu i u Opatiji, no razlika u usporedbi s futsalom je ogromna. Mi smo igrali s većom loptom, tzv. peticom, a u futsalu se koristi četvorka. Utakmice su trajale 20 minuta bez zaustavljanja vremena, a danas se mjeri svaki prekid, dok u polju igraju četiri igrača, za razliku od nekadašnjih pet.

No, uvjerljivo najveća razlika odnosi se na dinamiku igre, smatra Jasprica.

– U futsalu morate imati dvije ili čak tri ravnopravne četvorke da bi odigrali kvalitetnu ili uopće bilo kakvu utakmicu, a nekada smo imali jednu ili eventualno dvije zamjene, što je gledano iz današnje perspektive naprosto nezamislivo. Velika je razlika u energiji, ritmu, kontaktu. Ranije se igralo puno mekše, čim si upotrijebio ruku svirao se prekršaj. S druge strane, u ono doba bilo je puno umjetnika lopte, u svakom kvartu mogao si naći nekog velemajstora prepunog znanja i vica u igri. Gledatelji su tada uživali u sjajnim potezima, a iako nema taj nekadašnji malonogometni šarm, futsal je zbog svoje dinamike i energije ipak puno zanimljiviji gledateljima.

Poznati fitnes trener te vlasnik riječkog fitnes kluba „Scorpion”, ne dvoji koji mu je od dva nogometa u igračko vrijeme predstavljao veće zadovoljstvo.

– Moram priznati kako sam uvijek neusporedivo više uživao u malom nogometu jer sam osjećao da na manjem prostoru mogu više pomoći momčadi i pojaviti se na svakom dijelu terena, za razliku od velikog nogometa u kojem se igra na terenu većem od sto metara pa je puno „praznog hoda”.

“Ostavite mobitele i driblajte na asfaltu”

Kultne malonogometne momčadi za koje je nekada nastupao kao i sjajne suigrače, redom „čarobnjake” malih terena, nemoguće je zaboraviti.

– Moja prva momčad zvala se „Majstori”, a bila je sastavljena od bivših juniora i prvotimaca Rijeke. Dijelio sam svlačionicu s Grbom, Šugarom, Milenkovićem, Peranićem. Kasnije sam nastupao za Opatiju s Bjelanovićem, Močinićem, Miculinićem, a s njima sam 1984. godine uspio osvojiti kultni pulski turnir „Moja ulica, moja ekipa”, prisjetio se Jasprica, poslavši jasnu poruku klincima koji sanjaju da jednoga dana postanu odlični nogometaši ili igrači futsala.

– Ostavite mobitele kod kuće, izađite na školska igrališta i družite se s prijateljima, jer ćete na asfaltu dobiti znanja i vještine koja vam niti jedan trener ili klub ne mogu dati. To nedostaje današnjim igračima, ulica, da naučiš ono što ti u klubu zabranjuju. U današnje vrijeme, čim dođeš u morčiće moraš odigravati iz prve ili druge, a tako ne možeš naučiti driblati, no kad si na ulici driblaš do iznemoglosti i dobiješ temelje na kojima se gradi sve ostalo.

Upravo tako, igrajući na ulici „od jutra do mraka”, stasala je legendarna momčad Staroga grada, koja je prije četiri desetljeća „žarila i palila” po terenima čitave bivše države. Još i danas prepričavaju se potezi braće Tabar, Deme, Kneževića, Koljanina i ostalih malonogometnih junaka tog vremena. Jasprica je bio toliko dobar da su ga „starograđani” u više navrata kao gosta pozivali na važnije turnire.

– Igrao sam s njima na Otvorenom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu, pa na legendarnoj „Kutiji šibica” i sličnim turnirima. To su bili nevjerojatno dobri igrači, uživali smo u igranju, a usput se dobro zabavljali. Bio je stvarno smiješnih situacija. Sjećam se kako smo jednom, vozeći se zagrebačkim ulicama na Kutiju šibica s vozačem u sponzorskoj „bubi”, malo zalutali. Počele su svađe oko toga kojim pravcem trebamo voziti, a onda je pokojni „Škamp” Knežević odjednom nabio najlonsku vreću na glavu vozača i rekao: „Sad ćeš voziti gdje ti ja kažem!”. Čovjek se šokirao i počeo kočiti istovremeno vozeći lijevo-desno, dok smo se mi na zadnjem sjedalu „kidali” od smijeha. Često smo u to vrijeme na utakmice putovali vlakom u Zagreb, pa je tako jednom Mile Tabar prišao nekom čovjeku u baru vlaka i počeo ga uvjeravati da se dobro poznaju, te da ga je on (Tabar, op.a.) par mjeseci ranije čitavim putem u tom istom vlaku častio, samo da bi ga uvjerio da i ovaj to isto učini. Ma mogao bih ispričati puno takvih simpatičnih situacija, bili smo tada mladi i neopterećeni. Stvorili smo prijateljstva za čitav život, to su slike koje ne blijede i nešto što se novcem ne može platiti, podvukao je Edis, koji ima dodatni razlog zbog kojeg pozorno prati Rijeku. Naime, njegov sin Ivan, i sam bivši nogometaš više lokalnih klubova te prvoligaški igrač futsala u nekadašnjem Potpićnu, član je aktualnog stručnog stožera Bijelih i jedan od pomoćnika glavnom treneru Alenu Jukiću.

“Ova Rijeka ima potencijala za velike stvari”

– U klubu sam od osnivanja 2021. godine, najprije kao igrač, a kasnije u ulogama kondicijskog i pomoćnog trenera. Bio sam prisutan tijekom tog evidentnog rasta Rijeke iz godine u godinu, ali da nije bilo pozitivne „ludosti” predsjednika Vedrana Freliha, ne bi se niti krenulo u takvu avanturu građenja profesionalnog futsal kluba. Kasnije mu se pridružio Sanjin Ugarković i drugi ljudi koji danas vrlo uspješno vode čitav pogon. Znao sam da će doći ovo posebno vrijeme za naš klub, ali nisam mislio da će to biti ovako brzo. Osim u kvaliteti igrača i trenera, mislim da je tajna uspjeha u odličnoj atmosferi te dobrim međusobnim odnosima, smatra mlađi Jasprica, uvjeren u nastavak dobrih rezultata do kraja sezone.

– Vidim nas u polufinalu play-offa i finalu Kupa, a onda što bude. Trebat će, naravno, malo sportske sreće i dobar ždrijeb no sve je moguće, smatra Ivan, a optimističan je i otac Edis.

– Ma ima tu puno kvalitete. Evo, primjerice, taj Luka Suton, svaku loptu toliko dobro pripremi, a svaki njegov udarac na gol ima smisla i logike. Elvir Husarić je jako plemenit igrač koji se samo mora malo uozbiljiti, a o Fetićevom iskustvu i značenju za momčad nema potrebe puno pričati. Veliko pojačanje je i vratar Viktor Saaf, ne samo kao igrač već i motivator. Vidim kako podržava sve suigrače, kako bodri svoje kolege na golu, Uprava je s tim dečkom doista pogodila i dovela čovjeka koji se daje maksimalno. E, takve igrače hoćemo u momčadi, ljude koji ne stavljaju sebe u prvi plan nego rade za ekipu, kazao je Edis, čestitavši svima u klubu na sjajnom poslu kojeg odrađuju na tako kvalitetan i efikasan način.