Srce na parketu, duša u rodnom kraju: Teo Turk – ključni kotačić bijelog stroja koji je pokorio Hrvatsku.

„Da ga nema trebalo bi ga izmisliti!” Ova poznata krilatica kao da je izmišljena kako bi opisala Tea Turka, slovenskog internacionalca u redovima Rijeke koji svoj posao odrađuje za čistu desetku! „Gine” u obrani, vuče kontranapade, asistira i kontinuirano zabija golove, a u slobodno vrijeme još i „taksira” klupske kolege bez vlastitog automobila.

Dobri čovjek iz malenog Loškog Potoka uz hrvatsku granicu blizu Prezida važan je kotačić bijelog futsalskog stroja, a tako je bilo i u nedavnim finalnim dvobojima Hrvatskog kupa protiv Futsal Dinama. U prvoj utakmici u Zagrebu Teo je zabio jedini riječki pogodak, a četiri dana kasnije na Trsatu ponovo trčao, vukao, dodavao i asistirao za najveću pobjedu u povijesti kluba.

– Kad smo ulazili u dvoranu vidio sam tribine ispunjene doslovno do posljednjeg mjesta, što mi je izazvalo posebne emocije i dalo dodatnu energiju. Osjećaj nakon osvojenog kupa je stvarno odličan, pogotovo zbog načina na koji smo mi to učinili. Nije bilo lagano dostići minus od tri pogotka iz prve utakmice, ali vjera u konačnu pobjedu i naša nevjerojatna publika dali su nam veliki vjetar u leđa. Sada idemo dalje, pokušat ćemo sve to ponoviti u prvenstvu za što imamo kvalitetu, rekao je Turk, kojeg često na domaćim utakmicama bodri pola Loškog potoka. Uz prijatelje iz djetinjstva, u prvim redovima trsatskih tribina često su Teovi roditelji, supruga Gala i nedavno rođena kćerkica.

– Obožavam dolaziti na utakmice u Dvoranu mladosti, atmosfera na utakmicama zaista je sjajna. Od kada imamo bebu idem nešto manje, ali kada su velike utakmice poput ove s Dinamom mama mi pričuva dijete. Razumijem život sportaša jer i sama sam se dvanaest godina ozbiljno bavila twirlingom. Od početka naše veze bila sam svjesna njegovih ambicija i planova, podržavam ga i nije mi teško obaviti više toga oko djeteta i kuće kako bi on imao više vremena za odmor, govori Gala.

– Dolazim na svaku njegovu utakmicu. Poznam ga od malih nogu, Teo je jako dobar dečko koji je zaslužio našu veliku podršku. Svi smo jako ponosni na njega i uspjehe koje postiže, dodao je nakon utakmice s Dinamom Teov prijatelj Cveto, jedan od najvjernijih Turkovih navijača.

Blago čovjeku s takvim prijateljima i suprugom, ali i klubom poput Rijeke, u kojeg je Teo, odlučan da napravi novi iskorak u karijeri, stigao prije sezonu i pol.

– Razgovarao sam s predsjednikom Vedranom Frelihom koji mi je otkrio ambiciozne klupske planove, a sve najljepše o klubu rekao mi je Alen Fetić. Pomogla je i lokacija, jer iz Rijeke do mog sela manje je od sat i pol vožnje, što mi također puno znači.

I baš iz malog Loškog Potoka prije petnaestak godina krenula je velika futsalska karijera.

– Počeo sam igrati u sportskom društvu Vodnar, ali kako sam bio najmlađi nije bilo lako dobiti priliku za igru. Bio sam strpljiv i čekao svoju šansu, prešavši u Extreme, klub iz obližnje Sodežnice poznat po radu s mlađim kategorijama.

Iz Sodežnice put ga je vodio u Litiju, najtrofejniji slovenski klub koji je u Teu prepoznao „ono nešto”.

– U Litiji sam ostao četiri godine i izgubio sva četiri finala slovenskog prvenstva, a isto scenarij dogodio se i u petoj sezoni u dresu Maribora. Srećom, pet godina frustracija ubrzo sam nadoknadio u Dobovcu, s kojim sam osvojio po dva slovenska prvenstva i kupa te nastupio u Ligi prvaka. Iako smo u Dobovcu osvajali slovenske trofeje nismo bili profesionalci, pa sam uz igranje tamo svakoga dana radio u jednoj tvrtki od šest do dva popodne i odmah nakon posla dva sata vozio do Dobovca na trening. Nije bilo lako, ali tamo sam možda i najviše naučio. Spomenuo bih iz tog perioda trenera Kujtima Morinu i svima poznate suigrače Tihomira Novaka, Vedrana Matoševića, Alena Fetića, Luku Perića, Žigu Čeha. Morina nas je stvarno dobro posložio i naučio igrati futsal, priznaje Teo.

Nakon slovenskih trofeja odlučio je osvajati hrvatske, no dubrovački Square nije mu bio suđen.

– U Dubrovniku sam ostao samo pola sezone, a potom na godinu dana završio u talijanskom Trevisu. Tada dolazi do prije spomenutog Vedranovog poziva i evo me na Kvarneru. Došao sam u posloženu momčad koja je ove sezone rezultatski eksplodirala. Nosi nas zajedništvo i ambicija da napravimo nešto veliko.

Na primorskom zraku Teo se potpuno udomaćio, uživa u laganom ritmu života koji mu se ipak ponešto promijenio dolaskom kćerkice Arabele.

– Kao mlađi s roditeljima sam često ljetovao na Krku i u Dalmaciji, ali moram priznati kako nikada ranije nisam bio u Rijeci. Neki su mi govorili da nije neki previše lijep grad, da je sve puno industrije, ali bili su u krivu. Baš mi je lijepo, tko god mi je iz Slovenije došao u posjetu bio je oduševljen. Naravno, dolaskom djeteta puno se toga promijeni. Nisi više gospodar svog vremena, ali imam sreću što je uz mene supruga koja me razumije i podržava. Sve nas je više očeva u momčadi, tu su još Suton, Bilić, Fetić i Rafinha, čitava jedna futsalska četvorka, ha, ha.

Rijeka je ozbiljna futsalska sredina s velikim brojem treninga te dnevnih i tjednih obaveza igrača, no čim uhvati barem malo vremena Teo spakira obitelj i pravac Loški Potok. U svom mjestu uživa u druženju s obitelji i prijateljima, ali daleko od toga da samo sjedi „skrštenih ruku”.

– Pomažem roditeljima u poljoprivrednim radovima. Uzgajamo brojne povrtne kulture, ali ne za neku prodaju već više za svoje potrebe. Ma hrana sa sela je zakon, potpuno drukčijeg okusa nego ona koju kupiš u gradu. Obožavam krvavice, kupus i drugu pretežno zimsku hranu. Ma na selu uvijek ima nekog posla. Kako se ono kaže, pola godine se grijemo, a drugu polovicu pripremamo drva. Ako ipak ugrabim malo vremena za sebe, obožavam voziti bicikl.

Vozi biciklu, ali vozi i protivnike na parketu, dok s trenerom, suigračima i klupskim djelatnicima nema baš nikakvih problema, a niti oni s njim. Teo je odgovoran klupski vojnik na kojeg se uvijek možeš osloniti.

– Trenerova je zadnja, mi igrači smo tu da izvršavamo njegove zamisli i ideje, tako sam uvijek razmišljao. Juku poznam još s Kutije šibica, gdje me jednom vodio. Dobar sam i sa svim dečkima, ne biram s kime ću od njih na kavu, iako je tih kava od kada imam dijete malo manje. Ne radim razliku između mlađih i iskusnijih suigrača, svi smo mi dio momčadi, podvukao je Teo, igrač i čovjek kakvog je lako cijeniti i voljeti.