Zanimljiva životna priča Elvira Husarića: Od spavanja u crkvi i ljubavnih jada do poziva u reprezentaciju

Da Elvir Husarić pripada loptačkim velemajstorima, onoj rijetkoj vrsti igrača koja s loptom ima posebno „intiman odnos”, kako je to svojevremeno u svom stilu znao „ispaliti” legendarni Ćiro Blažević, jasno je svakome tko je barem jednom u životu na parketu gledao tog stasitog futsalskog univerzalca i odnedavno hrvatskog reprezentativca.

Rođeni Puležan koji je dres Rijeke obukao prije tri godine dao je velik doprinos u uzdizanju kluba prema vrhu hrvatskog futsala, a zbog snažnog i preciznog udarca, driblinga, „rolica” i drugih atraktivnih malonogometnih minijatura brzo je osvojio srca gledatelja na tribinama.

Prošlu sezonu Elvir će zauvijek pamtiti, jer osim što je s Rijekom osvojio prvi klupski trofej, dočekao je poziv izbornika Mavrovića i u prijateljskoj utakmici protiv Njemačke zabilježio prve „vatrene” minute.

Suze zbog reprezentacije

– Nazvao me Veki (predsjednik Rijeke Vedran Frelih, op. a.) i rekao: „Debeli, dobio si poziv u reprezentaciju”. Nisam mogao vjerovati, čak sam i zaplakao. Na tih nekoliko reprezentativnih treninga prije utakmice baš sam jako „grizao”, vjerojatno me zato izbornik kao debitanta i ubacio u igru, rekao je Elvir.

Tih šest minuta koliko je proveo na terenu, Husarić će pamtiti čitav život.

– Zagrijavao sam se uz aut liniju i gledao utakmicu. Kada me izbornik pozvao da uđem jedva sam mogao vjerovati. Nisam previše riskirao u igri, bilo mi je važno da ne pogriješim. Čitava ta atmosfera u dvorani, sviranje himne, naši navijači koji su bez prestanka neumorno navijali i jako puno hrvatskih zastava na tribinama i to usred Njemačke, slike su koje će mi zauvijek ostati u srcu i sjećanju, rekao je jedan od najvažnijih protagonista Bijelih u osvajanju Hrvatskog kupa i titule viceprvaka države u prošloj sezoni.

Poziv u reprezentaciju za Elvira je stigao u pomalo nezgodnom trenutku, odmah nakon uzvratnog susreta finala Kupa na Trsatu kada je neopreznim startom nanio težu ozljedu Dinamovcu Tihomiru Novaku, što je diglo veliku buru u javnosti.

“Gdje si, Joe Šimunić?”

– Na to reprezentativno okupljanje u Poreču stigao sam posljednji. Malo sam se pribojavao kako će reagirati ostali reprezentativci, pogotovo oni iz Futsal Dinama. Tada me ugledao moj kasniji cimer Luka Perić i pred svima uzviknuo: „Gdje si, Joe Šimunić?” što je sve jako nasmijalo, a mene odmah opustilo.

Elvir je po tko zna koji put objasnio svoje viđenje tog nesretnog trenutka na Trsatu.

– Ljudi su imali različita mišljenja, jedni su mi govorili jedno, drugi nešto sasvim drugo, ali nitko taj start nije pogledao stotine puta, i ubrzano i usporeno kao što sam to ja napravio. Vjerujte mi da zbog svega toga noćima nisam mogao spavati. Htio sam spriječiti jednu kontru i pokušao uklizati. Na snimci se vidi kako letim na loptu, ali u tom trenutku Novak radi korak u desnu stranu i to na ekranu stvarno jako ružno izgleda. Znam da ga niti u snu nisam želio ozlijediti i meni je to dovoljno. Na društvenim mrežama stiglo mi je puno negativnih komentara, a baš svakog od njih sam pročitao. Nažalost, vrijeme se ne može vratiti unatrag, jedino što sam mogao učiniti jest iskreno se ispričati Tihomiru. Upravo to sam napravio odmah nakon utakmice, a zatim sam ga i telefonski nazvao, otkrio je Elvir, izuzetno zadovoljan sezonom u kojoj je Rijeka predvođena trenerom Alenom Jukićem, kapetanom Lukom Sutonom i brojnim drugim odličnim igračima te upravo Husarićem kao “šlagom na tortu”  postala nova sila hrvatskog futsala.

– Iskreno, nisam očekivao baš takve rezultate. Krenuli smo dobro, ali i dalje nismo bili sigurni koliko ustvari vrijedimo. Išli smo korak po korak i uspjeli preko finalnih susreta s Futsal Dinamom osvojiti Kup. Nažalost, u finalu play-offa protiv Olmissuma nismo uspjeli, iako smo poveli 2:0. Možda smo bili malo umorni, no nešto se pitalo i Omišane koji su stvarno pokazali kvalitetu i karakter i zasluženo nas pobijedili u majstorici u Rijeci. Što se moje igre tiče. moglo je i bolje. U prvom dijelu prvenstva često nisam bio na svojoj razini, ali kasnije sam došao k sebi i ušao u odličnu formu. Hvala treneru Jukiću i mojim suigračima što su me trpili dok nisam proigrao, naglasio je strijelac čak tri pogotka u finalnom uzvratu Kupa u Rijeci.

Ipak, da bi došao do današnjih rezultata i statusa trebalo je proći „kroz trnje”. Godine brzo lete, pa se i ovom pulsko-riječkom „torpedu” čini kao da je jučer bio maleni dječak zaljubljen u nogometnu loptu.

– Trenirao sam veliki nogomet u Istri. Bio sam dosta dobar, no prerano sam se udebljao i postao mali bucko koji zna rolati i driblati, ali nije dovoljno spreman. Lutao sam po lokalnim klubovima pa završio u futsalu, točnije u Potpićnu. Krenuo sam u juniorskoj momčadi, no ubrzo me legendarni Patrik Drndić prebacio u seniore gdje sam u zadnjoj prvoligaškoj sezoni tog kluba odigrao desetak susreta.

Spavanje u svlačionici i crkvi

I baš kad je razmišljao što će dalje sa sportom i životom, naletio je na pulskog malonogometnog stručnjaka Danila Rašulu.

– Danilo me je pozvao u Italiju gdje je bio trener. Sa mnom je došao i kolega iz Pule Edi Ljubas, no kako nam u tom klubu nisu mogli srediti papire potrebne za iznajmljivanje stana spavali smo u svlačionici. Danilo nam je čitavo vrijeme pomagao i donosio hranu. Obećali su nam kako će nas prebaciti u jednu montažnu kućicu, ali niti od toga nije bilo ništa. Ubrzo smo završili u jednoj ogromnoj crkvi u kojoj smo dobili malu sobicu i kuhinju. Igrali smo za 300 eura mjesečno no Edi se ozlijedio i vratio doma, a ja sam još neko vrijeme ostao pa zbog izbijanja korone krenuo za njim, otkrio je Elvir pomalo neobične detalje talijanske igračke epizode.

Nakon iskustva u Italiji nakratko se skrasio u rodnoj Puli te zajedno s bratom i prijateljima iz kvarta osnovao Verudu, malonogometni klub s kojim je došao nadomak elitnog futsalskog ranga.

– Osim mene igrala su i braća Moravac te Edi Ljubas, a Manolo Bilić je baš te sezone otišao u Futsal Pulu (sadašnja Futsal Istra, op.a.) i ušao u Prvu ligu. Borili smo se s njima za naslov, a nikada neću zaboraviti naš gradski derbi. Korona je bila na vrhuncu i igralo se bez gledatelja. Ipak, ispred dvorane se okupilo više od stotinu Verudeža predvođenih vođom navijača Ianom Ivančićem i krenulo s pjesmom i skandiranjem. Unutra nije bilo nigdje nikoga, a izvana sve grmi, baš nezaboravno.

Poslije Verude, Riki, kako ga simpatično zovu suigrači u Rijeci, još je jednom futsalsku sreću potražio u inozemstvu. Na poziv Patrika Drndića okušao se u njemačkoj ligi.

– Nitko me tamo nije baš poznavao, a došao sam pred početak Lige za prvaka. Iako su u momčadi bili pretežno dečki iz Hrvatske, kad sam se pojavio na prvom treningu svi su mislili da sam neki Patrikov prijatelj. Igrali su Božinović, Ćorluka, Ivanković, Gudasić, Vuković, pa sam se brzo uklopio u svlačionicu i pružao sve bolje igre. Patrika su ubrzo smijenili, a ja sam ostao i kad ga je naslijedio Nikola Tomičić, ukupno oko godinu i pol.

Futsalski “zaljubljeni Shakespeare”

Ovoga puta na povratak kući nije ga nagnala pandemija, već ono što često muči mladoga čovjeka – ljubavni jadi.

– Nakon trogodišnje veze ostavila me je djevojka. Bila mi je to prva ozbiljna veza pa mi je jako teško palo. Neki to prođu s 18, 19, a ja sam osjetio tek s 23 godine. Vratio sam se doma i igrao veliki nogomet za lokalni Muntić. Djevojka je inače studirala u Puli, a nakon studija se vratila u rodne Vinkovce. Zato sam okupio ekipu i počeo odlaziti na malonogometne turnire po Slavoniji, samo da bih joj bio blizu, otkrio je futsalski “zaljubljeni Shakespeare”.

Za to vrijeme, dok je igrao po slavonskim parketima, u pozadini se “kuhala” jedna nova priča, odnosno transfer. Naime, igrajući u Njemačkoj Husarić je ostavio dobar dojam, pa su ga čelnici Rijeke uočili u momčadi Welindorfa. Točnije, ciljajući prvenstveno današnjeg igrača Futsal Dinama i reprezentativca Nikolu Gudasića Riječani su vidjeli pulskog malonogometnog virtuoza i odlučili stupiti u akciju. Kako su u imeniku imali broj Elvirovog brata, kontakt na relaciji Rijeka-Pula brzo je uspostavljen. Ubrzo se pokazalo da je odluka da prihvati poziv Bijelih i dođe na Kvarner bila presudna za daljnju Elvirovu malonogometnu karijeru.

– Dobro da sam tako odlučio jer sam baš oživio. Sve se promijenilo na bolje, iako sam u Rijeku stigao ozlijeđen. Dok je momčad trenirala ja sam sa strane pucao po košu ili eventualno stajao na golu. Klub mi je organizirao operaciju, ali kad sam došao na završni pregled prije zahvata doktori su u čudu ustanovili da mi je kost na nozi sama zarasla!

Elvir je ubrzo postao važan oslonac Rijeke te je već u premijernoj sezoni u bijelom dresu s momčadi predvođenom trenerom Dujom Maretićem izborio ulazak u elitni futsalski rang. No, u posljednjoj utakmici tog prvenstva krije se njegova kasnija kalvarija i polugodišnja apstinencija s parketa.

– Dobio sam crveni karton što je značilo da neću moći igrati prvo kolo SuperSport HMNL-a. Da stvar bude još gora, baš to prvo kolo na rasporedu je bila utakmica s Futsal Pulom, a taj susret silno sam želio igrati. U klubu su me tada odlučili registrirati za Am Futsal kako bih se u kup utakmici za njih očistio od tog crvenog kartona, prethodno provjerivši s HNS-om je li to regularno. To su saznali u Futsal Puli i prijavili me Disciplinskoj komisiji koja me kaznila polugodišnjom zabranom igranja. Našli su jednu stavku pravilnika po kojoj nisi u tako kratkom periodu od 20-ak dana mogao promijeniti dva kluba, pa sam morao pauzirati.

Na terenu s Kroosom i Pizarrom

Nije mu bilo lako no utješio se nastupom u THE IKON LEAGUE, ekshibicijskom natjecanju u njemačkom Dusseldorfu u organizaciji čuvenog Realovca Tonija Kroosa.

– Nastupile su mnoge svjetske zvijezde, od Pizarra i Riberyja do poznatih „youtubera”, a mene su znali iz moje njemačke ere pa sam dobio „wild card”. Igralo se po nekim čudnim pravilima, recimo mogao si koristiti loptu koja vrijedi dva gola i slično.

A kada je konačno zaigrao u najboljem hrvatskom rangu, brzo je zadobio simpatije publike i uvažavanje kolega i protivnika. Husarić je u igri Rijeke sol u juhi, onaj presudan začin koji svako jelo čini ukusnijim i primamljivijim, iako i sam priznaje da zna oscilirati i da mora uhvatiti veći kontinuitet dobrih igara. U riječkoj svlačionici slovi za najsvestranijeg sportaša, koji mu god rekvizit ili loptu daš u ruke ili noge, Elvir se dobro snalazi.

– Jako dobro igram košarku, ranije sam puno igrao onu uličnu na vanjskim terenima. Jednom sam prije treninga igrao jedan na jedan protiv Šegote (trener kadeta Rijeke i jedan od pomoćnih trenera seniora prošle sezone, op. a.) i iako je on ranije dugo trenirao košarku uspio sam ga pobijediti. Kada šutiram znam pogoditi desetak trica zaredom. Odličan sam u tenisu, zarazio sam se s tim sportom gledajući na televiziji Ljubičića, Ančića i druge tadašnje poznate igrače. Brat i ja smo poznavali čovjeka koji drži teniske terene u Puli pa smo besplatno dobivali rekete i mogućnost za igru. Igrali smo do besvijesti, usavršio sam sve moguće udarce i mogu reći kako tenis igram na visokoj amaterskoj razini.

Iako u razgovoru često spominje rodnu Pulu, bijela devetnaestica se sasvim udomaćila u Rijeci.

– Živim u širem centru grada i sve mi je blizu. Dvije stvari koje su jako različite od Pule su česta kiša i puno uzbrdica. Već sam se navikao na te neravnine, pa mi je kada dođem u Pulu lagano hodati. Lijepo mi je ovdje, ali često sam u Puli, pogotovo sada kada je tu Manolo Bilić pa odemo zajedno.

Iako tek ulazi u najbolje futsalske godine (rođen 1998. op. a.), Elvir već razmišlja o životu nakon igračke karijere.

– U budućnosti bih se volio baviti trenerskim poslom, ali isključivo u mlađim kategorijama. Do prije godinu, dvije mislio sam da to nije za mene, ali shvatio sam da na treninzima često dajem dobre savjete mlađim suigračima i rekao sam sebi: „Čekaj, pa meni to ide, zašto jednom ne bih učio mlade igrače?”

Ma sve vezano uz sport i futsal ide tom Elviru, igraču i čovjeku kojeg je zbog majstorija na terenu, ali i iskrenosti i jednostavnosti u privatnom životu lako zavoljeti.